U kanjonu rijeke Stožernice koja ponire sjeverno od ruševina srednjevjekovnog manastira Sokolac a ponovo izvire pri kraju kanjona, kod ruševina manastira Vranštica, u jednoj litici iznad njenog izvora nalaze se četiri velike pećine: Novakovića, Žuta, Markovača i Čeočnica.
Žuta pećina
Do Žute pećine mogu stići samo ljudi alpinističkih sposobnosti, isključivo uz pomoć naročite opreme. Za ovu pećinu vjekovima se pričalo kako je u njoj skriveno ogromno, Nemanjića blago. Ovo predanje vjerovatno je poteklo na osnovu drugog, sasvim pouzdanog predanja da su neki od Nemanjića ostavili zadužbine u Vranešu, kao i da su neki od njih živjeli i imali značajne posjede u ovom kraju: knez Miroslav (Nemanjin brat), Veliki knez Vukan, i njegov unuk Dimitrije koji je bio župan (knez) Župe Ljuboviđa. Zbog primamljivih priča o skrivenom blagu, mnogi su u prošlosti pokušavali da se popenju do pećine i pronađu blago. Priča se da je bilo i tragično završenih pokušaja.
Priče o blagu nanovo su razbuktale narodnu maštu prije stotinak godina. Otprilike oko 1900 godine, izvjesni Mušo Muslić iz obližnjeg sela Muslići, pošao je sa društvom u avanturu, po Novakovića pećinama dao se u potragu na Nemanjića blago. Uz pomoć skela i konopaca drugovi su ga spuštili niz ogromnu liticu, i Mušo je napravio pravi podvig: uspio je da uđe u Žutu pećinu.
Priča se da je nakon ulaska u pećinu Mušo predugo ostao a nije odgovarao na pozive drugova, ovi su se zabrinuli, povukli su konopce i izvukli ga napolje u nesvjesnom stanju. Nakon toga bolovao je ravno tri mjeseca. Tek kada se potpuno oporavio vratilo mu se sjećanje, ispričao je da u pećini postoji mnogo prostorija, nalik uređenim i pregrađenim sobama, mnogo ljudskih kostiju, izvora i kamenih česmi. Na zidovima, iznad fino obrađenih česmi vidio je i nekakve slovne zapise. Zaputio se jednim hodnikom ali je naišao na jezero, koje nije moguće preći jer se nalazi duboko u ponoru, ali je na jednom kraju našao mjesto gdje je jezero bilo premošćeno drvenom gredom, i pošto je prešao preko te grede hodnik ga je odveo u jednu sobu u kojoj je našao veliku gomilu blaga. Pokraj blaga stajao je čuvar: crni ovan sa velikim rogovima. Kada je počeo da zgrće blago u torbu, ovan se zaletio i tresnuo ga u glavu. Osvijestio se napolju, pošto su ga drugovi izvukli. Tako se priča.
Pouzdano se zna da je pomenuti Mušo ulazio, i on je jedini čovjek koji je spolja, preko litice, uspio da uđe u Žutu pećinu. Neizvjesno je da li je rekao istinu o onome što je unutra vidio (i doživio), ali, ako je samo djelimično tačno ono što je govorio, sigurno nije bio prvi čovjek koji je unutra boravio. Ostaje i dalje tajana kojim su putem u pećinu ulazili ljudi koji su u njoj ranije boravili.
Novakovića pećina
Za Novakovića pećinu vezana su predanja, slična ili istovjetna onima koja postoje za Žutu. Predanje kaže da iz Novakovića pećine postoji jedan hodnik koji vodi do Žute pećine, drugi put vodi podzemnim tunelima sve do zatrpanog izlaza koji se nalazi negdje po sredini Kosova Polja, a treći vodi do pećina koje se nalaze u blizini manastira Sokolac.
U narodu se priča da je „u svome vaktu“ u ovoj pećini bilo jedno od važnih skloništa čuvenog hajduka Starine Novaka.
I za Novakovića pećinu postoje predanja o skrivenom blagu, velikom podzemnom jezeru koje valja preći da bi se nastavio put do ogromnog blaga, dobro skrivenog negdje u lavirintu podzemnih hodnika, itd.
Danas nije tajna da u Novakovića pećini, nedaleko od ulaza, počinje jezero za koje nije utvrđeno koliko daleko dopire jer se niko nije usudio da ispituje dalju unutrašnjost pećine.
pogled.me