Knjiga „Od sumraka do vaskrsenja Lovćena“, u izdanju Pravoslavne fondacije, osnovane po blagoslovu mitropolita Amfilohija, nedavno je ugledala svjetlo dana u tiražu od 2.000 primjeraka. Ovo izdanje donosi snažna svjedočanstva o duhovnom i istorijskom stradanju Crne Gore i srpskog naroda, kao i poziv na povratak Njegoševom zavjetu i obnovi Lovćena - simbola vjere, časti i postojanja.
Jedan od najzapaženijih tekstova u knjizi potpisuje Željko Čurović, član Upravnog odbora Fondacije i predsjednik Saveza Srba iz Crne Gore. U svom potresnom autorskom zapisu pod naslovom „Vraćanje zavjetne kapele na Lovćen je vaskrsnuće srpskog naroda“, Čurović progovara iz srca naroda, kroz molitveni ton i duboku simboliku Lovćena, o grijehu zaborava, duhovnom posrnuću i potrebi za pokajanjem i povratkom korijenima.
U nastavku prenosimo odlomak tog teksta.
Oprosti Vladiko! Zavela nas je slana ruka i prazna obećanja, koja su bila preča u našoj praznini od tvoga zavjeta, zaboravili smo i tebe i tvoje pjesmotvorje. Lutamo nedostojni srpskog postojanja. Zato smo se vratili na početak, odakle smo mislili da smo krenuli.
Svi neprijatelji srpskog naroda osjetili su snagu lovćenskog tajnovidca, koja bi sila sa vrha Lovćena nad svojim narodom - osamljenog siromaštvom i obasjanog nebom. A da je tako, govori naredba iz Beča austro-ugarskoj vojsci 1916. godine koja je stigla: „Mora se srušiti krov srpstva sa Lovćena.“
Veselio se tada Beč, dok su skrnavili svetinju, a tugovali Srbi nad sudbinom još jedne porušene svetinje i razbijenog kivota svetog vladike. Nije Srbima bilo neobično da gledaju svetinje koje su turski osvajači rušili i palili, ali se nijesu nadali da će hrišćanska braća tako postupiti prema pravoslavnoj svetinji.
To je bio početak upoznavanja prave slike i namjera germanskih naroda i „civilizovane“ Evrope prema srpskom narodu i svim pravoslavnim narodima, kojima su pripremali ideološku omču oko vrata da ih konačno zadave.
Porušenu Kapelu na Lovćenu obnovio je kralj Aleksandar Karađorđević, koji je poslušao vladiku Nikolaja kada mu je rekao: „Na koljena, vaše visočanstvo - stižemo na krov srpstva!“
Kralj je na koljenima prišao da se pokloni najvećem srpskom pjesniku i tajnovidcu sa Lovćena.
Italijanski vojnici su u Drugom svjetskom ratu, vršeći vojne vježbe, nišanili Kapelu na Lovćenu kao glavnu metu. Očigledno, „civilizovana“ Evropa i germanska ruka nijesu imale mira u sakaćenju i zatiranju svega što je srpsko.
Nijesu mogli oprostiti kralju Aleksandru obnovu Kapele - zato su ga ubili u Marselju. Rušitelji Kraljevine Jugoslavije dobili su zadatak da sruše zavjetnu crkvu na Lovćenu i raskopaju grob Njegošev.
Jedini od dovedenih rušitelja Kapele koji je imao obraza, časti i hrabrosti da odbije da ruši svetinju bio je Iso Mahmutović iz Bistrice kod Bijelog Polja. Slava Isu i hvala mu na ljudskom činu.
Produžena vatikansko–germanska ruka, oličena u novoj komunističkoj ideologiji, izvršila je bratsko klanje i zločin nad sveštenicima SPC, na čelu s mitropolitom Joanikijem Lipovcem.
Oni su u svom bezumlju pokušali da sahrane Boga, što je otvorilo put ispunjenju Njegoševog zavjeta, ubjeđujući istomišljenike i raspirujući mržnju među braćom, šireći laži da je Kapelu na Lovćenu podigao „okupatorski kralj“ - misleći na Aleksandra Karađorđevića, koji je samo obnovio Kapelu porušenu od austrijskih okupatora.
Kapelu je sagradio Petar Drugi Petrović Njegoš 1846. godine.
Klika novokomponovanih „Crnogoraca“ (montenegirina), bježeći od iskonske Crne Gore koja je stvorena u epu i živjela epom, želi da je pretvori u nešto neodređeno, nedoraslo precima i velikanima.
Zasniva je na antihrišćanstvu, lažima i izdaji, na lažnoj crkvi i lažnim činiocima, kao što je i ova laž o Kapeli na Lovćenu. Žele da od Crne Gore stvore nešto što nikad nije bila.
Blagoslovi Vladiko! Pomiluj Gospodaru! Oprosti grijeh naš neoprostivi!
Tekst priredio: Miroslav Zavidović
Bonus video:
