VJERA I NAVIJANJE U DIGITALNOM DOBU: Klik umjesto liturgije, lajk umjesto prisustva

U zemlji u kojoj su SPC i Crvena Zvezda simboli vjere, ponosa i identiteta, pripadnost je postala lakša nego ikad - ali prisustvo sve rjeđe.

Klik je zamijenio korak, a osjećaj zajedništva pretvorio se u emotivni refleks koji ne traži lično učešće.
Zato danas, više nego ikad, moramo da se zapitamo: da li zaista pripadamo onome što volimo - ili samo posmatramo sa strane?

Od slavne prošlosti do tišine tribina

Uzećemo za primjer Crvenu zvezdu, koja je devedesetih imala ogromnu popularnost - stadioni su bili puni, ulice crveno-bijele, a simbolika kluba bila je dio narodnog identiteta.

Ali kako je vrijeme odmicalo, taj talas se nije uspio materijalizovati na duže staze.

Složene društvene prilike, ratovi i političke turbulencije potisnuli su sportsku energiju u drugi plan, ostavljajući za sobom nostalgiju i pitanje: gdje je nestala ona masovna emocija koja je nekada pomjerala granice?

Od stigme do preporuke

Sličan obrazac može se prepoznati i u odnosu naroda prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ona je više od osam decenija živjela pod teretom političke stigmatizacije.

Tokom komunističkog režima, post je bio predmet ismijavanja, a ljudi koji su odlazili u crkvu često su bili izloženi podsmijehu ili gubitku mogućnosti za karijeru.

Crkveni život u mnogim mjestima bio je sveden na nekolicinu marginalizovanih pojedinaca, što je ostavilo nasljeđe da se i danas, u nekim sredinama, na redovno prisustvo u liturgiji gleda sa dozom čuđenja ili sumnje.

Međutim, litije u Crnoj Gori 2020. godine predstavljale su prekretnicu.

One su simbolički i suštinski poništile decenijsku stigmu - odjednom je postalo prirodno, pa i poželjno, biti dio crkvenog života.

Danas, u svim srpskim zemljama, prisustvo u hramu više nije prepreka, već često preporuka za karijeru i znak ugleda.

Upravo zato je sada trenutak koji ne bi trebalo propustiti: kao što Zvezda devedesetih nije uspjela da trajno kapitalizuje svoju popularnost, tako bi i Crkva danas mogla da izgubi priliku ako tu obnovljenu energiju ne pretvori u duhovnu zrelost.

Popularnost je prolazna, ali zrelost je ono što ostaje i oblikuje buduće generacije.

Identifikacija bez učešća

I u slučaju Zvezde i u slučaju Crkve, postoji snažan identitetski refleks - osjećaj pripadnosti nečemu većem, simbolu naroda, pobjede, žrtve i slave.

Ta pripadnost nije površna: ona proizlazi iz emocionalnog nasljeđa koje se prenosi kroz porodicu, istoriju i tradiciju.

Ipak, u savremenom dobu taj osjećaj sve rjeđe prelazi u stvarno djelovanje.

Danas se identitet često živi virtuelno, a ne stvarno.

Zvezdaš navija putem telefona, vjernik se sjeća Boga kroz objavu ili citat, ali obojica ostaju kod kuće.
Dovoljno je kliknuti srce na objavu kluba ili manastira i imati osjećaj da si „dio nečega“.
To je nova forma emotivne pripadnosti bez prisustva - toplina identiteta, ali bez dodira stvarnosti.

U tom raskoraku između simbola i prisustva krije se suštinski problem našeg vremena.
Pripadnost je postala lakša nego ikad, ali zajedništvo teže nego ikad. Ljudi žele da budu blizu ideji, ali daleko od obaveze.

Za razliku od zapadnih društava, gdje - iako vjerska praksa opada - postoji jača kultura učešća u zajednici kroz sport, kulturu ili volonterizam, kod nas se identitet sve češće svodi na riječ, osjećaj ili sjećanje.

Istina je da je posjećenost crkava u srpskim zemljama porasla posljednjih godina, naročito nakon litija 2020. godine.

Ali i dalje postoji jaz između popularnosti i prisustva - između simboličkog identiteta i stvarnog učestvovanja. Mnogi se danas izjašnjavaju kao vjernici, ali tek manji broj redovno učestvuje u liturgiji ili u životu zajednice.

Nije riječ o praznim crkvama, već o plitkom zajedništvu - o vjeri koja se češće izražava emocijom i pripadanjem, nego molitvom i učestvovanjem.

Na Zapadu ljudi možda imaju manje emocije, ali više prakse. Kod nas je obrnuto - emocije su jake, ali praksa slaba.

Tako nastaje paradoks: imamo strast bez prisustva, ponos bez pokreta, pripadnost bez učestvovanja.

Digitalno hodočašće

U vremenu društvenih mreža, tribina i oltar preselili su se na ekrane.

Vjeru i navijanje sve češće doživljavamo kao digitalni ritual - lajkom, komentarom, objavom, dijeljenjem snimka sa stadiona ili liturgije.

Tako su nastali vjernici i navijači na daljinu: prisutni srcem, ali odsutni tijelom.

Ova virtuelna strast ima svoje prednosti - povezuje ljude, širi slike i emocije, stvara osjećaj zajedništva koji prelazi granice. Ali ako se sve zadrži samo na slici i zvuku, bez susreta, dodira, prisustva, i najjača emocija s vremenom postaje prazna forma.

Zajedništvo se ne mjeri brojem pratilaca, već brojem onih koji dolaze, učestvuju i dijele vrijeme sa drugima.

I u Crkvi i na stadionu, istinsko pripadanje počinje tek kada čovjek ustane iz pasivnosti i postane dio zajedničkog daha - bilo kroz molitvu, pjesmu, aplauz ili zagrljaj.

Ako se to dogodi, i Crkva i Zvezda ponovo će postati ono što su oduvijek bile - žive tvrđave zajedništva, a ne samo simboli na ekranu.

Izvor: Pogled/Miroslav Zavidović

Bonus video: