U vremenu kada se sve mjeri prolaznošću – gledanošću, trendom, naslovom – pojavila se serija koja je podsjetila da postoji nešto što traje duže od današnje pažnje.

Serija „Tvrđava“, snimana u Nikšiću, nije samo priča o ratu i jednom vremenu, već o čovjeku, njegovoj izdržljivosti, ljubavi i sjećanju.

To je priča o onome što nosimo u sebi – o unutrašnjoj tvrđavi koja nas drži uspravnim i kada se sve oko nas ruši.

Gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević objavio je na svom Fejsbuk profilu emotivan tekst pod naslovom „Tvrđava – ona je u nama“, povodom prikazivanja istoimene serije snimane u Nikšiću.
U objavi je istakao da serija Tvrđava prevazilazi televizijski okvir i postaje simbol istrajnosti, vjere i ljudskosti – podsjećajući da je „tvrđava u nama samima“ i da se ona, kako kaže, „neprestano gradi“.

Tvrđava u nama

I kao što su, kako kaže Andrić, sve Drine ovoga svijeta krive, ali ih nikada ne smijemo prestati ispravljati, tako ni tvrđave, koliko god bile velike i čvrste, ne smijemo prestati da gradimo.

Zato je poruka serije Tvrđava, snimane u Nikšiću, čije je snimanje pomogla Opština Nikšić, upravo to – da je tvrđava u nama samima i da se ona neprestano gradi, jer je i borba, kako kaže Njegoš, neprestana.
Ili, kako jedan drugi pjesnik kaže: nije sve propalo kad je propalo sve.

Ova serija prikazuje dramu i muke običnog čovjeka u vihoru jednog rata, u ponavljanju jedne traume po treći put u istom vijeku. Jedni su znali da će se to desiti, drugi su povjerovali da nikad više neće, a treći nisu razmišljali ni o jednom ni o drugom, već su imali snove – obične, a tako divne i lijepe: zaljubiti se, vjenčati se, izgraditi porodicu, imati djecu.

Dok su se stare krvomutnje naplaćivale njima, oni su svoje snove ipak ostvarili.
I izgradili tvrđavu. Jer tvrđava je ono što opstane, ono što je neuništivo i što će te, na kraju, odbraniti.

Snaga običnog čovjeka

Opstali su ti divni ljudi.
Opstao je taj neuništivi duh običnog čovjeka, težaka. I to tako da tu žal za ognjištem osjećamo istom ljudskom tugom i mi koji nismo iz Krajine.
Da i mi, budni, sanjamo tu staru kuću i ognjište skoro svake noći.
Jer „mene sve rane moga roda bole“, kako je u svojoj pjesmi, jedinoj istinskoj srpskoj himni, napisao Aleksa Šantić.

Beskrajno sam ponosan što je Nikšić bio dio ove tople, ljudske, osjećajne priče.
Zajedljivo se pisalo kako Nikšić glumi „ratom razoreni Knin“. Najviše ga je glumilo Velimlje, kao svjedok bez rata uništenog sela – sela koje je živnulo sa ovom pričom, pričom koja je u nama oživjela sve ono najbolje što se može oživjeti u čovjeku.
A to što su Nikšić, Velimlje i Grahovo mogli biti Knin, i što je Pivski manastir mogao biti Lazarica, samo govori da smo svi mi mogli biti Krajišnici i da je sudbina naših ljudi tamo zapravo sudbina svih nas.

Glumci koji su osjećali, a ne samo igrali

Mladi glumci, koji tek treba da budu okosnica velikih projekata u budućnosti, iznijeli su ovu priču.
Pokazali su kako ona može da se osjeća, a ne samo glumi.
Jer, osim talenta, za ono što su uradili Darija Vučko, Ognjen Mićović, Jovan Jovanović, Jana Bjeliца i mnogi drugi glumci iz ove serije, potrebno je i srce. Potrebna je i duša.
Uz stare vukove našeg glumišta, poput Bandovića, Pejakovića, Dugalića, Maksića, Mikija Manojlovića i Slaviše Čurovića.

RTS i RTCG su u ovom premijernom prikazivanju Tvrđave bili zajedno. Uz malu pomoć Nikšića.
Bio je red – jer su i u vremenu koje se opisuje u seriji bili zajedno.
Pa je bilo pošteno da i ovu priču, koja nam svima služi na ponos, ispričaju zajedno.

Simbol zajedništva

Jedna scena iz serije tome posebno poučava.
Kada Cvare, lik kojeg tumači Slaviša Čurović, prilazi s leđa da ubije Momčila (Kolja Pejaković), koji brani svoje ognjište, nakon što ga upuca s leđa, vojska ubija i njega – jer ga ne razlikuje od Momčila.
Iako se on trudio da mu se te razlike priznaju i pripremao se da dočeka „svoje“, na kraju je završio sa svojima.

A mi u Crnoj Gori i Srbiji gledali smo Tvrđavu zajedno.
Jer ona govori o nama.
O tome da se porodica može privremeno odvojiti, ali da će, zahvaljujući tvrđavi u nama, ipak opstati.
Najvažnija poruka je da smo tu – živi, da smo porodica.
Samim tim imamo pravo na snove, na sve ono na šta svi ljudi ovoga svijeta imaju pravo.

A mater pamtimo, i maramu plavu, i vrijedne ruke kako nam mašu.
Pamtimo i ne zaboravljamo. Jer nismo tikva bez korijena.

P.S.
Hvala Milošu Avramoviću i Jeleni Žeželj na svemu što su uradili da ova serija izgleda ovako kako izgleda.
Hvala scenaristima, reditelju i kreatoru.
Hvala Slaviši! Hvala Nikšiću i Nikšićanima.
Možda smo makar malo ogrijali duše onih naših mučenika iz Lore ovom pričom – dok i mi i oni čekamo makar zračak one zemaljske pravde.

Bonus video: